A great man is one who collects knowledge the way a bee collects honey and uses it to help people overcome the difficulties they endure - hunger, ignorance and disease!
- Nikola Tesla

Remember, remember always, that all of us, and you and I especially, are descended from immigrants and revolutionists.
- Franklin Roosevelt

While their territory has been devastated and their homes despoiled, the spirit of the Serbian people has not been broken.
- Woodrow Wilson

Snežana Bogdanović: Hajde da iz ovoga izvučemo neke pouke i budemo bolji

Početkom devedesetih, Snežana Bogdanović je već imala ozbiljnu karijeru, ostvarila je čitav niz zapaženih uloga u pozorištu, u klasičnim i savremenim komadima... Bila je vodeća pozorišna, filmska i televizijska glumica Jugoslavije. Napustila je zemlju nakon njenog raspada, 1994. godine. Živi u Njujorku ca suprugom, glumcem Uliksom Fehmijuom i ćerkom Nikom, i neprestano se vraća na Balkan gde sa uspehom snima TV serije i filmove.

Ostvarila je čitav niz zapaženih uloga u pozorištu, u klasičnim i savremenim komadima, Ibzenovom Per Gintu, Brehtovom Dobrom čoveku iz Sečuana, Euripidovoj Elektri, Mački na usijanom limenom krovu, u Dami s Kamelijama, predstavi Zapali me.

Za ulogu u filmu Kuduz dobila je Zlatnu arenu u Puli i nominovana za nagradu Evropske filmske akademije.

Nedavno je izuzetnom ulogom u filmu Šavovi još jednom pokazala raskoš svog talenta. U Beogradu smo je videli na Festu, gde je prikazan film Sin u kojem glumi sa suprugom Uliksom.

Bilo je to neposredno pre pendemije. Jednim od poslednjih letova vratili su se u Njujork koji je cada grad sa najviše obolelih od koronavirusa na svetu.

Do nas stižu informacije da je u Americi na stotine hiljada ljudi zaraženo koronom, da dnevno tamo umire i po par hiljada ljudi, da je Njujork najviše na udaru opasnog virusa. Kako izgleda život u tom gradu u vreme pandemije?

- Teško je i strašno sve ovo što se dešava. Kao da Njujork više nije Njujork. Izgleda prazno i napušteno, tužno i uplašeno. Kroz prozor mog stana samo ponekad vidim neko usamljeno biće koje šeta psa. Svako veče u sedam sati otvaram prozor i tapšem medicinskom osoblju koje se danonoćno bori za naše živote. To je prilika da vidim komšije na prozorima i balkonima, koji takođe aplaudiraju. Tada mahnemo jedni drugima. Ova tišina je bolna, prekida je samo zvuk hitne pomoći.

Za vikend Uliks i ja sa psom odemo do Central parka. Tu nas sačeka iznenađenje - ljudi šetaju, trče, voze bicikl... naravno, svi sa maskama i na distanci, ali život pulsira...i pravi je raj za oči. To nas podigne... do sledećeg vikenda.

Kako provodite dane u izolaciji?

- Ne gledam i ne čitam vesti. Svakog dana iznova probam da dam neki smisao svemu ovome. Ponekad mi se čini da razumem da je ovo tranzicija i velika šansa za sve nas na ličnom i kolektivnom nivou, prilika da promenimo stvari oko sebe, da popravimo svet u kome živimo i našu majku Zemlju koju smo uništili. Čini mi se da prvi put shvatam koliko je ljudska vrsta loša i kako su naša arogancija i osećaj privilegije i superiornosti nad prirodom i životinjama apsolutno neprihvatljivi.

Kad me savlada malodušnost molim se, meditiram i obećavam sebi promene. Neki film ili knjiga me na kratko okupiraju, ali zbog svega nemam koncentraciju. Ćerka nam je u Kaliforniji, iako nam to teško pada, shvatam da je mnogo bolje da je tamo nego u Njujorku.

Biti glumica u profesiji znači uvek biti neka druga, a ostati svoja. Kako izgledaju Vaši susreti sa različitim likovima i njihovim sudbinama?

- Prošle godine sam vodila Glumački studio u Talent kampusu na Sarajevo Film festivalu i stalno dobijam mejlove u vezi sa planovima za festival ove godine. To mi sada izgleda daleko, ali unese mi radost, ta vitalnost, potreba da se stvara i kreira bez obzira na sve i taj ljudski duh koji se ne da i otima. Onda pomislim kakva je sreća za glumca da se bavi ljudskom prirodom.

Moj profesor Minja Dedić bi nas često pitao: "Da li ste svesni da se bavite najlepšim poslom na svetu?" Likovi nastaju iz našeg razumevanja onog drugog, iz naše empatije i želje da dokučimo svet oko nas i sebe same.

Film Šavovi u kojem igrate glavnu ulogu je poslednji koji ste radili u Srbiji. Imao je uspeha i ovde i na međunarodnim festivalima. Kako ste razumeli tu ženu i njen problem? Kako ste gradili tu ulogu?

- Šavovi su priča o jednoj beskrajno hrabroj ženi i njenoj borbi za istinu. Ta velika priča o malom čoveku bila je moja inspiracija, a poznanstvo i vreme provedeno sa stvarnom junakinjom, krojačicom Drinkom su uobličili lik Ane. Drinka i njena priča su ostavile dubok trag na mene. Nije bilo teško razumeti majku koja čitav život traži svoje dete.

Karakteri koji se baziraju na stvarnim ljudima grade se sa mnogo više odgovornosti.
Nakon Šavova snimila sam ulogu u filmu Sin rediteljke Ines Tanović koji je prikazan na poslednjem Festu. Tu prvi put zajedno na filmu igram sa Uliksom. Pre neki dan je premijerno prikazan na "Of lajn" festivalu u Beogradu.

I pored toga što je film medij u kojem sada najviše radite pamtimo vaše sjajne pozorišne uloge. Da li Vam nedostaje pozorište?

- Pozorište je za glumca sve ono o čemu je maštao da će biti kad bude glumac. To je svet u koji kad uđe ne želi više napolje u ovaj stvarni. Zato što je svet scene više od našeg svakodnevnog života. To je magičan, nadahnut, radosniji, strasniji i pravedniji svet. To je svet utopije u kome je sve moguće. Meni je pozorište bilo i ostalo najveća ljubav. Tu sam odigrala svoje najveće i najbolje uloge, ono me je formiralo kao glumicu. Naravno, volela bih ponovo da mu se vratim, ali dosta toga bi trebalo da se sklopi da se to desi.

Više od dve i po decenije ste u Americi, ali ste često prisutni i u ovoj sredini, kako poredite život tamo i ovde?

- Uopšte ne poredim. Prvih godina sam poredila i bila svesna velikih razlika na svim nivoima života i kulture. Sad gotovo da ne primećujem, a mislim i da su se razlike u ovom globalnom vremenu smanjile. Lako se prebacujem iz jedne sredine u drugu, sa jednog jezika na drugi.

Kakvu ulogu u ovakvim okolnostima imaju kultura i umetnost?

- Kultura i umetnost će naći način da se prilagode, zato što su neophodne u svim vremenima, a kad je teško možda još i više. Za to je potrebna velika podrška i pomoć državnih institucija. Na šta se inače svodi život ako nemate ništa da ga oplemeni, prokomentariše, uzdigne i da nam nadu? Umetnost je naš identitet, ona nas spaja. U vremenu straha i izolacije je naš spas. Gledali ste sigurno Bočelijev koncert iz katedrale u Milanu. Koliko je taj čin nas sa raznih strana sveta približio u ovom teškom vremenu."

Kakvi su Vaši profesionalni planovi?

- Trenutno ne mogu ništa da planiram. Sve je ovo novo i drugačije za sve nas, nezahvalno je bilo šta planirati. Mogu samo da se nadam da će život ponovo biti normalan, ali ne kao pre, nego bolji.

Kako vidite svet posle pandemije? Kakve pouke iz svega ovoga možemo da zaključimo?

- Mislim da će biti velika greška ako ovo ostane u sećanju samo kao vreme virusa i borbe protiv pandemije. Ovo je mnogo više od toga! Svako bi trebalo da nađe svoju istinu u tome. Ako sve ostane isto, onda smo se džabe mučili i prolazili kroz sve ovo. Ako nismo postali mudriji, humaniji, ako posle svega nemamo više ljubavi i skromnosti u sebi i zahvalnosti prema svemu što imamo "zalud je sve" što bi rekao pesnik.

Izvor: RTS


SA

 

People Directory

Dimitrije Djordjevic

Dimitrije Djordjevic, Professor of History, Emeritus, at the University of California, Santa Barbara, member of the Serbian Academy of Sciences and Arts in Belgrade, died in Santa Barbara on March 5, 2009, one week after his 87th birthday.

Professor Djordjevic was one of the leading historians of Serbia and the Balkans in the 19th and early 20th century, a man of vast knowledge, held in great esteem in national and international scholarly circles. He was a founding member of the North American Society for Serbian Studies and its former President.

.
Read more ...

Publishing

Notes On Ecumenism

Written in 1972 by St. Abba Justin Popovich, edited by Bishop Athanasius Yevtich, translated from Serbian by Aleksandra Stojanovich, and proofread by Fr Miroljub Ruzich

Abba Justin’s manuscript legacy (on which Bishop Athanasius have been working for a couple of years preparing an edition of The Complete Works ), also includes a parcel of sheets/small sheets of paper (in the 1/4 A4 size) with the notes on Ecumenism (written in pencil and dating from the period when he was working on his book “The Orthodox Church and Ecumenism”; there are also references to the writings of St. Bishop Nikolai [Velimirovich], short excerpts copied from his Sermons, some of which were quoted in the book).

The editor presents the Notes authentically, as he has found them in the manuscripts (his words inserted in the text, as clarification, are put between the slashes /…/; all the footnotes are ours).—In the appendix are present the facsimiles of the majority of Abba’s Notes which were supposed to be included in his book On Ecumenism (written in haste then, but now significantly supplemented with these Notes. The Notes make evident the full extent of Justin’s profundity as a theologian and ecclesiologist of the authentic Orthodoxy).—The real Justin is present in these Notes: by his original language, style, literature, polemics, philosophy, theology, and above all by his confession of the God-man Christ and His Church. He confesses his faith, tradition, experience and his perspective on man, on the world and on Europe—invariably in the Church and from the Church, in the God-man Christ and from Him, just as he did in all of his writings and in his entire life and theologizing.