Naš otac Balkanac za Ruse je smislio bijelu Coca-Colu

Eisenhower je predstavio američko piće generalu Žukovu. Rus je htio još, ali Coca Cola nije smjela nalikovati na Coca Colu.

Tu nastupa crnogorski migrant Mladin Zarubica.

Pričali smo s njegovom djecom.

Globalno prepoznat pjenušavi napitak tamne boje. Coca-Cola.

Piće koje simbolizira kapitalizam i Ameriku.

No manje je poznato kako se u svrhu “diplomatskog rješenja” proizvodila prozirna Coca-Cola s čepom crvene zvijezde. Napravili su je Amerikanci kako bi podmitili Ruse, točnije slavnoga generala Georgija Žukova osobno.

Mladin Zarubica, dijete roditelja koji su migrirali iz Crne Gore u Ameriku, odigrat će u tome ključnu ulogu. Na osobnu molbu predsjednika Harryja Trumana, Zarubica se nakon Drugog svjetskog rata vraća u Europu kako bi u Lambachu uspostavio punionicu Coca-Cole s ciljem da podigne moral američkim trupama.

Prozirne Coca-Cole dosjetio se kao diplomatskog rješenja kako bi izbjegao blokadu transporta sirovina i samog proizvoda koji su im radili Rusi.

Predsjednik Truman bio je zabrinut brojem vojnika koji su pili rakiju sumnjive kvalitete i od toga oslijepili. Činjenica da je rat bio gotov, a oni se još nisu mogli povući i vratiti kući, mnoge vojnike je bacila u očaj. Kao moralnu podršku za “home sick” vojnike, predsjednik im je želio poslati nešto što bi mogli piti umjesto alkohola, a ujedno bi ih podsjećalo na dom.

Bezalkoholno piće koje je 1886. lansirao ljekarnik John S. Pemberton u obliku gustog tamnosmeđeg sirupa protiv umora, slabosti i glavobolje, koje se razrjeđuje soda vodom, a kao brend je već postojalo više od 60 godina na američkom tržištu, bilo je idealno za to.

Napitak je u Europi postao dostupan samo američkoj vojsci i njihovoj rodbini.

Navijači ga prozvali Ludi Srbin

Zarubica je bio igrač američkog nogometa iz UCLA-a, kojega su navijači prozvali “Mad Serb” (Ludi Srbin), a potom ratni zapovjednik PT brodova u Južnom Pacifiku. Slovio je kao uporan, dosjetljiv, kreativan i neustrašiv.

Impresioniran njegovom osobnošću, 1946. godine predsjednik Harry Truman osobno mu je uručio “kartu za Beč”. U to vrijeme je austrijski glavni grad bio podijeljen između saveznika na četiri okupacijske zone koje kontroliraju trupe SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. Zadatak Mladina Zarubice bio je uspostaviti i upogoniti tvornicu Coca-Cole u Lambachu u Austriji.

Zbog velikog uspjeha, to je dodatno rezultiralo upogonjenjem dodatnih 38 tvornica Coca-Cole u Europi u roku od samo dvije godine.

Također je kupio isto toliko skladišnih prostora, dijelom kako bi se Pepsi držao izvan područja, a dijelom kako bi stvorio što veće zalihe sirovina kako bi iskoristio pogodnost prijevoza čije troškove je snosila vojska.

Tvrtkom su upravljali američka vojska i Coca-Cola Export company, a tako će i ostati sve do 1953. godine.

Zarubica je sa sobom poveo i suprugu Anitu, kćer poznate norveške pijanistice i omiljenog hollywoodskog učitelja pjevanja koji je radio s najvećim zvijezdama.

- Otac i majka imali su zanimljive priče iz Austrije. Rat je tek završio i bilo je opasno biti tamo. No instinkt moga oca često ih je spasio od nevolja. Jedne noći, kad su se vozili mračnom cestom, samo je bez razloga zaustavio automobil. Izašao je pogledati te je otkrio da je most ispred njih raznesen i da bi poginuli da su pokušali nastaviti - priča nam Fionn Zarubica.

Prva i najveća tvornica koju je osnovao bila je u Lambachu, gdje se neprestano punilo dvadeset i četiri tisuće boca Coca-Cole u 24 sata. Međutim, namirnice poput šećera u poslijeratnoj Austriji imale su cijenu zlata.

To je dovelo proizvodnju pred puno zapreka. Kako bi se pošiljke zaštitile od razbojnika s crnog tržišta, šećerni vlak na putu za Austriju čuvalo je 500 vojnika.

No to nisu bile jedine zapreke za koje je Zarubica trebao pronaći kreativno rješenje. Kad bi sirovine i tehnička oprema i stigli do odredišta, ruski vojnici bi ih često tijekom noći ukrali.

- Moj otac, s velikim smislom za humor kakav imaju slavenski narodi, otišao bi s ekipom i sljedeću noć ukrao sve natrag. Postala je to njihova igra jer su shvatili da će sve što ukradu ovi ukrasti natrag - prisjeća se Fionn očevih priča.

Međutim, sovjetske snage su počele blokirati kamione koji su dostavljali sirovinu za proizvodnju Coca-Cole.

Zarubica je trebao smisliti diplomatsko rješenje koje će ukloniti tu zapreku. Zapovjednik savezničkih snaga u Europi, Dwight Eisenhower, predstavio je američko piće svom novom prijatelju, generalu Georgiju Konstantinoviču Žukovu.

Ona se svidjela poglavaru sovjetske vojske pa je pitao generala Marka Clarka, zaduženog za američku zonu, može li dobiti još, ali pod jednim uvjetom: ova Coca-Cola ne smije nalikovati na Coca-Colu.

Ruski general pio Coca Colu, a svi mislili da je mineralna

Žukov je znao da nije primjereno da glavni ruski ratni heroj pije američki imperijalistički simbol. Riječ je ubrzo stigla do Zarubice.

- Tad je moj otac odlučio odigrati diplomatsku kartu na jako kreativan način. Napravio je Coca-Colu, ali nije dodao boju na kraju. Boja nije nikako utjecala na okus pića, dakle mogla je biti ružičasta ili plava. ‘Bijelu Colu’ je zatim napunio u prozirne flaše s bijelim čepovima koje su u sredini imale crvene zvijezde te ih slao Žukovu. Crveni general bi sjedio na sastancima i projekcijama u kinima s čašom Coca-Cole za koju su svi mislili da je mineralna voda - rekla nam je Mladinova kći.

No to nije bilo sve. Zarubica je zbog te geste dobio ono što je i želio.

Tranzit Coca-Cole iz Lambacha kroz rusku zonu do bečkog skladišta tekao je neometano. Dok su drugi često čekali tjednima kako bi im ruska birokracija dopustila da prođu, Coca-Cola više nikad nije zaustavljena.

- Moja prva pošiljka za Žukova bila je pedeset sanduka. Bijela Coca-Cola za crvene Ruse. To je bila duboka, mračna tajna - rekao je Zarubica u knjizi “For God, Country and Coca-Cola”.

Sve što je sadržavalo šećer bilo je valuta na crnom tržištu, pa tako i Coca-Cola. Američki vojnici su je često mijenjali za seks ili novac. Tek napokon 1953. godine Coca-Cola se počela službeno prodati civilima. Prve je godine u Ennsu prodana 2681 kutija. Reakcija je bila kontroverzna. “Piće koje je gubitak civilizacije za Austriju”, uzvikivali su konzervativci.

“Smeđa prijetnja više nije od nacističke Njemačke, nego od Amerike”, vikali su komunisti. Boca bezalkoholnog pića je 1957. godine u restoranima stajala 195 šilinga. Za usporedbu: kilogram kruha tad je stajao pet šilinga. Mnogi se prisjećaju kako su je prvi put pili kao šampanjac.

Nakon petogodišnje austrijske avanture, Zarubica se sa suprugom Anitom preselio u Urugvaj, gdje je savjetovao Coca-Colu oko uspostavljanja proizvodnje.

Nakon povratka u Ameriku osnovao je veliku građevinsku tvrtku, a Anita se posvetila osnivanju prve Waldorf škole prema učenju Rudolfa Steinera u Kaliforniji.

Imali su petero djece i živjeli točno prekoputa ikoničnog Chateau Marmont hotela, što je bilo jako uzbudljivo.

- Odrasla sam u kući koja je izvorno bila plesni studio renomirane koreografkinje Agnes DeMille i bila sam odmah do kuće njezina brata Cecila B. DeMillea. Osim što je bio poduzetnik, moj otac je slikao i napisao dva bestselera u 60-im godinama prošlog stoljeća. Jedan je ‘The Year of the Rat’ (Godina štakora). Radi se o agentu savezničke obavještajne službe koji se zamaskirao u njemačkog generala kako bi podmetnuo lažne planove za invaziju Normandije njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu u Parizu. Drugi bestseler mu je bio ‘Scutari’ - kaže Fionn.

Manje poznato je kako se Zarubica na prijelomu ‘80-ih i ‘90-ih ponovno vratio u Beč. Ovaj put ne kako bi američkim vojnicima utažio žeđ za domom, nego kako bi pokušao spriječiti rat u tadašnjoj Jugoslaviji.

- Prije smrti je bio umiješan u mirovne pregovore kojima se pokušavao spriječiti rat u Jugoslaviji. U nekoliko navrata se sastao s Karadžićem i Miloševićem u Beču. Nažalost, rat je izbio neposredno nakon njegove smrti. Mislim da bi mu bilo neizmjerno žao kad bi znao da je do toga došlo - zaključila je Fionn Zarubica, koja je i sama provela nekoliko godina u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini educirajući stručnjake o održavanju i zaštiti umjetnosti i kulturne baštine.

Izvor: PressReader (24sata)