Kako su rezultati naučnika rođenog u Beogradu doprineli boljem razumevanju kosmosa

Iako nisu postojali nikakvi razrađeni kriterijumi za izbor učesnika, deo učesnika prvog letnjeg programa za osnovce 1984. godine ostao je i kasnije vezan za Petnicu.

Tako je Samir Salim, sitni vredni sedmak iz Beograda, narednih godina često viđan na astronomskim programima, da bi kao student postao i saradnik, pa i profesionalni rukovodilac programa astronomije u Petnici.

Nakon doktorata ostao je da živi i radi u SAD, srećno oženjen Stašom Milojević koju je upoznao upravo na tom svom prvom programu…“

Ovako je Petnički Almanah izvestio o počecima jednog od svojih najpoznatijih programa – Letnjoj naučnoj školi za osnovce i prvim učesnicima među kojima je i naš sagovornik.

Taj nekadašnji „vredni sedmak“ danas je ugledni naučnik i jedan od bliskih saradnika Adree Gez, ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za fiziku.

Doktor Samir Salim, rođeni Beograđanin, a danas profesor na Univerzitetu Indijana u Blumingtonu, priseća se svojih naučnih početaka:

– Moje interesovanje za nauku i astronomiju je negovano od strane mojih roditelja od najranijih dana. Moj otac Jahija je rođen u Pakistanu, a došao je u Beograd davne 1963. da studira arhitekturu, gde je, nakon što je upoznao moju majku Mirjanu, ostao. Istraživačka stanica Petnica na čelu sa direktorom Vigorom Majićem je takođe odigrala veliku ulogu u mom akademskom razvoju zbog načina rada sa mladima koji je jedinstven u svetu i kojeg treba negovati. Neću zaboraviti sa koliko smo entuzijazma gradili prvu opservatoriju u Petnici i ogromnu podršku koju sam tamo imao kao mladi diplomac. Na školovanje u Srbiji gledam sa zahvalnošću i cenim predanost naših prosvetnih radnika u često teškim uslovima – odgovara Samir na pitanje po čemu pamti vreme provedeno u Petnici.

Samir je po završetku Matematičke gimnazije i astrofizike na Matematičkom fakultetu u Beogradu, doktorirao i nastavio usavršavanje u SAD, gde i danas živi i radi. Sa profesorkom Gez, na njen poziv, sarađuje od pre dve decenije, na projektu koji je utvrdio postojanje supermasivne crne rupe u našoj galaksiji.

– Kao što vaši čitaoci verovatno znaju, crne rupe su tajanstveni objekti koji nastaju kada umiru zvezde veće od Sunca. Crne rupe imaju ekstremno jaku silu teže, tako da ni svetlost ne može da im umakne, a pritom izobličuju prostor, pa čak i protok vremena oko njih. Supermasivne crne rupe su, pak, rođaci običnih crnih rupa, ali milionima puta masivniji. Decenijama se spekulisalo o postojanju i jednih i drugih. Za supermasivne crne rupe se samo posrednim putem verovalo da postoje u jezgrima nekih galaksija, ali nije bilo konkretnih dokaza za to – kaže Samir.

Objašnjava da su Andrea Gez i Rajnhard Gencel (dobitnici ovogodišnje Nobelove nagrade), svaki sa svojim timom, koristeći najmodernije instrumente i teleskope, nakon višegodišnjih izuzetno napornih posmatranja uočili da se zvezde u centru naše galaksije kreću enormnim brzinama oko nekog nevidljivog tela.

Proračuni su pokazali da ta velika brzina može da nastane jedino od snažne gravitacije crne rupe čija je masa četiri miliona puta veća od Sunčeve, čime je postojanje takvih tela dokazano van svake sumnje. Astronomi još pokušavaju da odgonetnu kako su ovi „monstrumi“ nastali.

– Moj primarni doprinos projektu je bio u tome što sam primenio nov metod kako da se precizno izračuna masa crne rupe koristeći simultane orbite većeg broja zvezda, uzimajući u obzir da precizan položaj crne rupe ne možemo odrediti sa snimaka. Metod sam 1999. razvio sa svojim mentorom profesorom Endruom Guldom na Univerzitetu države Ohajo, dok sam sa profesorkom Gez radio tokom postdoktorskog usavršavanja na Kalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu (UCLA), između 2002 i 2008. Zapravo, moj rad sa profesorkom Gez nije bila, niti je sada moja primarna naučna tema. U tom projektu sam učestvovao zato što sam igrom slučaja imao taj nov metod i naravno kopkalo me je da ga primenim na jedinstvenim podacima koje je profesorka Gez sakupila koristeći najveći teleskop na svetu – kaže Samir.

Napominje da ne postoji obrazac po kome se dodeljuje Nobelova nagrada, ali je u poslednje vreme čest slučaj da to bude za otkriće koje je rezultat višedecenijskog projekta i da često nije ni bilo „eureke“, već se do otkrića dolazilo postepeno. Takođe, Nobelova komisija želi da otkriće bude sa sigurnošću potvrđeno, a za to je neki put potrebno mnogo godina.

Na pitanje ima li šanse da neki naučnik iz Srbije dobije Nobela, Samir smatra da to nije nemoguće.

– Imajući u vidu njenu veličinu i sve što se događalo u prethodnim decenijama, Srbija ima izuzetne talente u raznim oblastima, kako u zemlji tako i u inostranstvu, pa je svakako moguće da neko od njih postane laureat u nekoj od oblasti za koju se nagrada dodeljuje, ne zaboravljajući i nagrade za književnost i mir. No, treba imati u vidu da je savremena nauka gigant u kome radi nekoliko miliona istraživača širom sveta i svi oni, često kao delovi timova, daju doprinos razumevanju sveta oko nas i nas samih, a Nobelova nagrada se dodeljuje pojedincima za određeni tip velikih proboja. Nauci su podjednako potrebni i Nobelovci i armija naučnika koja radi na nizu različitih tema. Ja se prvenstveno bavim izučavanjem nastanka i razvoja galaksija, gde su proboji daleko postepeniji i nema, niti se očekuje da će biti velikog otkrića za Nobela – odgovara Samir na pitanje možemo li u budućnosti očekivati da on bude jedan od dobitnika ovog prestižnog priznanja.

Upitan gde su naše visoko obrazovanje i nauka u odnosu na svet, Samir na osnovu ličnog iskustva iz devedesetih, smatra da studenti u Srbiji dobijaju izvanrednu teoretsku pripremu, zbog čega su cenjeni u inostranstvu.

– Međutim, za uspeh u nauci nije bitno samo znanje, već i da se ideja realizuje i „proda“. Ono što je dobra strana doktorskih studija u Americi, a čini mi se da se i u Srbiji sve više praktikuje, je da se postdiplomci od prvog dana uključuju u aktuelne projekte i insistira se da se doktorat završi brzo i efikasno uz često veliku podršku i zalaganje mentora. Postdoktorat je prilika da se mladi naučnik razvije van okrilja svog mentora i uspostavi svoj istraživački program – navodi Samir.

U Srbiju prvenstveno dolazi da poseti porodicu i prijatelje i da se malo opusti, mada povremeno održi i neko stručno predavanje. U kontaktu je sa kolegama sa studija i iz Petnice, sa kojima rado diskutuje o nauci i razmenjuju ideje. Kaže da ne bi imao ništa protiv da se ta saradnja intenzivira, zavisno od konkretnih projekata.

Na pitanje da li bi se vratio u Srbiju i šta država treba da uradi da vrati uspešne naučnike, Samir kaže da je razmišljao o povratku, ali da je to jako složeno pitanje.

– Teško je prekinuti karijeru u jednoj zemlji i prebaciti se u drugu, kako zbog profesionalnih, tako i privatnih razloga. Razumem i da nije fer da povratnici „uskoče“ sa strane na ograničen broj radnih mesta. Ako je Srbija zainteresovana da naučnike vrati, mislim da je bitno da se održava kontakt i da se, najbolje odmah posle doktorata, obezbede posebna mesta isključivo za povratnike. Takođe i za njihove supružnike, koji su često takođe akademski radnici. Mislim da i tu ima nekih pomaka u poslednje vreme, tako da sam optimista – poručuje na kraju razgovora Samir.

Ulaganje u nauku

Samir Salim ističe da savremena nauka zahteva velika sredstva, ali da su podaci sa međunarodnih projekata sve više dostupni svima u svetu.

– Ulaganje je važno, ali i bogata naučna tradicija, koju Srbija ima. Za zemlje koje ne mogu da pariraju naučnim velesilama je bitno da učvrste međunarodnu saradnju i predanim radom doprinesu aktuelnim projektima – ističe naš sagovornik.

Izvor: Danas