Nigde ne postoji takav ugled Srba i uticaj u nekom američkom gradu kao u Džeksonu, kao što ne postoji ni jedan grad u SAD koji toliko poštuje srpske korene, smatra Milina Jovanović autorka knjige Svi putevi vode u Džekson

Kao neprijatni kamenčić u cipeli koji vas uporno žulja i nervira, tako i Srbima širom Amerike smeta loš imidž koji je našem narodu sistematski nametnut još pre raspada SFRJ i bombardovanja 1990. godine. Otuda je i većina njihovih intelektualnih napora i aktivnosti usmerena da dokažu svetu i Americi da su Srbi kao narod nepravedno ocrnjeni. Beograđanki Milini Jovanović, sociologu prava koja danas živi u Kaliforniji, put ka drugačijem viđenju Srba među Amerikancima išao je preko Džeksona i njene studije o istorijatu tamošnje srpske zajednice pod naslovom “Svi putevi vode u Džekson” u ediciji Serbika Amerikana izdavačke kuće Sebastijan pres zapadnoameričke eparhije SPC.

Do odlaska u Ameriku autorka je radila u Insitutu za sociološka i kriminološka istraživanja u Beogradu, a usput je magistrirala na ženskim studijama i u Srbiji i u SAD. U Americi je bila zaposlena u jednoj vijetnamskoj humanitarnoj organizaciji, prvo kao volonter a onda i profesionalac, zatim u jednom finansijskom časopisu, a sada radi u okrugu Santa Klara u San Hozeu u programu za emigrante. I saživela se sa onim što su preživljavali Srbi iz Džeksona.

Čak i laici znaju da je srpska zajednica u ovom gradiću jedna od najstarijih u SAD, a prva srpska crkva iznikla je upravo u Džeksonu. Ovo naselje pojavljuje se kao značajan simbol uspešnog opstanka Srba u Americi i što je još važnije, a na čemu u razgovoru za portal Global Serbia ističe Milina Jovanović, Džekson je američka sredina u kojoj se najviše uvažavaju srpski koreni.

KOMŠIJE JAČE OD PROPAGANDE

“Tokom tih 150 godina, od kada su stigli, Srbi su održali svoju pozitivnu ulogu, ona je u Džeksonu priznata, slika o nama se nije promenila ni posle 1990. i tolike propagande protiv nas. Jedan od sveštenika u Džeksonu je to objasnio činjenicom da se srpsko stanovništvo u Džeksonu nije toliko promenilo, a ostalo je kao mala zajednica, svi znaju jedni druge i imaju to istorijsko pamćenje da su njihovi preci živeli sa Srbima, pa nisu ni poverovali u tu propagandu, jer su se njihovi životi i njihovih porodica isprepletali tokom veka i po zajedničkog života. U drugim delovima SAD gde je promena stanovništva bila drugačija, propaganda je imala mnogo veći učinak. Taj deo knjige je pokazao da ako zaista ljudi poznaju jedni druge i ako hoće da upoznaju jedni druge, nikakva propaganda to ne može da naruši”, primećuje naša sagovornica.

Kada smo 90-ih doživeli razaranje, bombardovanje i okupaciju naše zemlje tada je ljudima u Americi postalo jasno da kao država i narod nemamo ništa spremno i gotovo da bismo mogli da se suprotstavimo toj medijskoj satanizaciji. Kao da je zaboravljeno da srpska zajednica u Americi nije radila samo za sebe nego je to ostalo i kao deo istorije Kalifornije, odnosno Amerike. Skupljajući materijal, početna ideja Miline Jovanović je bila da sve što sakupi stavi na raspolaganje srpskim institucijama da oni to centralizuju i obrade, budući da ništa nije bilo organizovano, sve je bilo raštrkano, iz nekoliko izvora…

“Poenta je da su naši ljudi decenijama strpljivo, uporno i vredno radili i izgrađivali svoju zajednicu, a da ih niko nije naročito primećivao. Dakle i Srbi su gradili SAD i obeležili je, kao i sve druge zajednice, a to se retko spominje”, veli Milina Jovanović.

Prisećajući se svojih spisateljskih i istraživačkih početaka naša sagovornica ističe da nije ni sanjala da će da piše knjigu. Ljudi su joj tokom njenog interesovanja i angažovanja za Srbe u Džeksonu često prilazili i izražavali želju da joj ispričaju detalje iz porodičnih istorija, budući da su čuli da nešto radi u vezi sa srpskom zajednicom i njenom prošlošću.

“Otišla sam u Muzej u Džeksonu, pa u Arhiv, ljudi su me odmah pitali da li pišem knjigu, a kad sam ja to negirala ohrabrivali su me da moram da napišem knjigu o Srbima: ‘Napisane su knjige o Ircima, Nemcima, Italijanima, a ništa nema o Srbima’, govorili su mi. Doduše Milan i Helen Karlo iz Pensilvanije su napisali knjigu o našim pionirima, kad su bili rani doseljenici, uključio je u to i događanja u Kalifoniji, tako da sam i iz toga iskoristila nekoliko intervjua za svoju knjigu”, priseća se Jovanovićka.

Knjiga prati srpsku zajednicu u Džeksonu od 1845. godine, od zlatne groznice pa do momenta kada je autorka prestala da istražuje 2010. godine. Jedno od poglavlja u knjizi naslovljeno je kao „150 godina prisustva“. Uključena su u sadržaj još neka manja mesta oko Džeksona, jer je to mala oblast, a oni su po rečima autorke, svi povezani. Trenutnoje to zajednica sa svega oko 150 ljudi. U početku su tu bili samo rudari, pa sve do savremenog doba kada su naši ljudi postali jako važni, postajali su sudije, političari… Porodica Džona Begovića je najpoznatija, jer je imala ugledne funkcije, između ostalog bio je i senator, pa se važna magistarala zove po njemu, kao i Gradska većnica.

SRBI SVUDA CENJENI

“Prvo sam osmislila svoje istraživanja teoretski, odabrala metode i odlučila se za dve ankete. Jedna se bavila time šta ljudima koji ne žive u Džeksonu znači ta naša prva zajednica, zašto dolaze tamo, a druga da uključim stanovnike te oblasti u kojoj je Džekson, a koji nemaju nikakve veze sa srpskim poreklom, šta misle o našoj zajednici. Taj deo knjige je najviše politički usmeren, zbog čega sam razmišljala kako će knjiga da bude primljena. Moj uvod u knjizi je probao da odgovori na pitanje zašto je to poglavlje uključeno. Kao istraživača neke moje opservacije i zapažanja su me oduševili, jer gde god da sam otišla videla sam da su Srbi svuda cenjeni. To su bile rane 2000-te godine kada je antisrpska propaganda još bila izuzetno jaka i agresivna i to je za mene bilo fascinantno. Zato sam se odlučila za anketu sa komšijama Srba, koji žive tu pored njih, koliko znaju o našoj istoriji, koja je i njihova, o našim poznatim ličnostima, kakvi su Srbi kao grupa. I to je jedno od najvažnijih mesta mog istraživanja, jer se pokazalo da je Džekson izuzetak”, kategorična je naša sagovornica.

Jedan od najvažnijih momenata u knjizi je period dolaska naših ljudi u SAD, kada su se zapošljavali kao rudari. “Zlatna groznica” je uticala na sve, srpska zajednica je u oblasti San Franciska već je postojala i mnogi naši ljudi su tamo već bili stabilni. Zanimljivo je da je ceo deo u San Francisku pored mora bio načičkan našim restoranima i malim radnjama. Prvi srpski sveštenik u Džeksonu takođe je rođen u San Francisku. Primetno je da se niko od naših ljudi nije nešto posebno obogatio preko noći, pa izgleda da su svi dolazili sa namerom da se zaposle i rade, a ne da se obogate.

“Čitajući sva dokumenta i lične zapise ljudi iz tog vremena doživela sam izuzetno emotivno. Ta zajednica je bila možda i 20 puta veća nego danas. Bili su rudari ili su imali male posede, žene su držale pansione u kojima su rudari stanovali, spavali i hranili se, žene su prale njihovu garderobu… Dobijali su najteže poslove za najmanje novca, umirali su mladi, jer je taj posao bio jako opasan po zdravlje, umirali su u 30-40. godinama. Kada se 1922. godine dogodila najveća rudarska nesreća u Džeksonu, tada je stradalo najviše naših rudara, proporcionalno od svih, što je našu zajednicu paralizovalo. Moje istraživanje prati posebno i sudbinu žena, ne samo zato što sam se time bavila i ranije u svojim istraživanjima, već i zato što im se nedovoljno posvećuje pažnja. Po pravilu, sve što je zapisano uglavnom je u vezi sa muškarcima”, ističe Milina Jovanović.

CRKVA – VIŠE OD HRAMA

Autorka se u svom istraživanju, kako sama ističe, orijentisala na pozitivne aspekte naše istorije. Kada bi joj naši ljudi govorili neke negativne strane, ona ih je konsultovala da se to ne uzima u obzir, jer to i nije predmet istraživanja. Smatrala je da je toliko toga o Srbima pisano negativno, da to ne bi trebalo uključivati u rad. Ipak, naglašava sagovornica portala, nema nikakvih indikacija da je neko od naših imao nameru da uradi nešto ružno i loše na štetu drugih.

“U tom periodu je 1894. godine izgrađena i crkva, od tako malih rudarskih dnevnica, što govori o prioritetima tih ljudi. Reč je o ljudima koji nisu bili obrazovani, ali nisu bili nepošteni, sa malim prihodima su uspeli da se održe, da budu uvek zajedno i nađu prostor za sebe. Crkva je bila mnogo više nego hram. Kupljeno je parče zemlje koje nije bilo na vrednosti, tada na periferiji Džeksona, danas je to Džekson gejt i jedan od prvih objekata koji vidite kad ulazite u grad je naša crkva, blizu centra grada, prime location”, govori nam Milina.

Za naše ljude Amerika je bila tuđa zemlja. I danas se svi iseljenici, iako se trude da se osećaju kao kod kuće i nadaju se da je sve privremeno, shvataju da to i nije baš tako, pa nastoje da imaju nešto svoje.

“Zato je crkva u Džeksonu bila više od hrama. Pored nje je i najstarije groblje Srba u SAD, gde je ispisana svojevrsna istorija Srba, što su ne takodavno izučavali i studenti iz Beograda po pozivu vladike Maksima”, obaveštava nas naša sagovornica.

Na kraju, postavljamo pitanje kako se ono što je kao neka vrsta pisanog spomenika zabeleženo uknjizi “Svi putevi vode u Džekson” reflektuje na današnje vreme.

“Savremeni period je važan jer postoji ideja da Džekson bude mala Srbija, čak i više nego Libertvil, jer ima dužu istoriju, a postoji i mogućnost da u Džeksonu budu sve institucije srpskog naroda važne za njihov život – zajedno na jednom mestu. Već imamo stariju zajednicu, potom te nove generacije naše školske dece već od 60-ih i 70-ih dolaze u Džekson na kampovanje leti, pa su tako su na jednom mestu sve te generacije iz cele Amerike, ali uglavnom sa zapadne obale. Znači imamo generacijski povezane Srbe, zatim razmišlja se o Centru za starije osobe, pa bi svi skupa bili na istom mestu, tu je crkva, tu su društvene aktivnosti, srpska porodica Polić je dala zemljište za dečji kamp… Takva celina ne postoji nigde, a uz sve to nigde ne postoji takav ugled Srba i uticaj u gradu kao u Džeksonu. Ne postoji ni jedan grad u SAD koji toliko poštuje srpske korene kao što je Džekson. Recimo, za srpski Božić je sve okićeno kao i za katolički”, otkriva deo srpskih namera u Džeksonu naša sagovornica.

Pomoć Hrvata za srpsku stvar

“Adam Etrerović, brat Iva Eterovića Titovog fotografa, radio je etnografiju i skupljao materijal svih zajednica, bio je jako ljubazan i sve što je imao o Srbima skupio je u veliku kutiju i poklonio menii. Strahovao je kako će njegovi potomci da se odnose prema istoriji Srba, jer su već počeli da se izjašnjavaju kao Hrvati, a pre toga su se svi izjašnjavali kao Jugosloveni. ‘Mislim da će to biti sugurnije kod tebe’, poručio mi je Eterović. I tako sam dobila ogromnu i dragocenu građu od njega”, kaže naša sagovornica.

Značaj i uloga Milorada Radulovića

Presudan momenat u nastanku knjige bio je upoznavanje, sasvim slučajno, sa Miloradom Radulovićem, čovekom koji je uticao na celokupnu istoriju Srba u Americi. On je takođe bio jako zainteresovan za sve moguće projekte u vezi sa Srbima, a dolazio je u crkvu u Džeksonu. Zalagao se da se što više u Americi zna o nama Srbima i da se taj neki negativan imidž koji smo dobili u SAD promeni. On je posebno bio zainteresovan za to, jer je još od 50-ih godina u doba Makartija imao neprijatno iskustvo sa zvaničnim vlastima SAD.

Naime, Radulović je kao mladi rezervni oficir američkog ratnog vazduhoplovstva odlučio da se bori za svoja prava na vrhuncu “lova na veštice” u SAD i time uneo ljudsku dimenziju u Makartijevu eru. Radulovićeva bitka protiv izbacivanja iz ratnog vazduhoplovstva postala je poznata u jesen 1953. godine kada je na kanalu CBS emitovana emisija “Pogledajte sada” (“See It Now”) u kojoj je domaćin-voditelj bio Edvard R. Marou. Više od pedeset godina kasnije (2005) u filmu “Laku noć i srećno” (“Good Night and Good Luck) reditelja Džordža Klunija a zasnovanom na novinarskom viđenju Mekartijeve taktike, predstavljen je i Radulovićev slučaj. Milo Radulović je bio konsultant tokom snimanja filma.

I pored toga ta crvena oznaka na fascikli sa njegovim dosijeom nikada nije skinuta. Bez obzira na sve to i zvaničnu sudsku odluku on nigde nije mogao da se zaposli i onda su se preselili iz Mičigena u Kaliforniji gde je kasnije dobio posao kao meteorolog, gde su ga nanovo maltretirali, slali na putovanja, bioje dugo odvojen od porodice i žena ga je na kraju napustila. Posthumno, dobio je sva moguća priznanja od države Mičigen. Danas studenti uče o njegovom slučaju i na novinarsrtvu i na pravima, ali je cena svega toga bila previsoka.

“Pričajući sa njim o tome često sam bila svedok da bi zaplakao sećajući se tih dana. Platio je veliku cenu bez obzira na tu svoju političku pobedu, ali nije imao izbora. Njegova porodica bila je jedna od onih kojima je čast i ugled važniji od svega. Kad je Milorad umro u novembru 2007. godine američka štampa je napokon napisala pravu istinu. U zahvalnici sam napisala jednu veliku istinu: da je živeo duže mi bismo bili koautori ove knjige. Napisala sam gotovo sve delove knjige još dok je bio živ, ali posle njegove smrti nisam mogla da pišem. To je bilo bolno za mene, postao je naš porodični prijatelj, bio je mojoj čerki kao deka i jedna sam od tri osobe koja su ga poslednje videle živog, zajedno sa njegove dve kćeri”, sa suzama u očima svedoči Milina.

Radivoje Peca Petrović - 21. 06. 2017.

Izvor: GlobalSerbia